Reading Settings

Chapter 1

Drum podno planine

397 words 2 min read

Drum se vijugao podno planine kao tamna zmija, izlokan točkovima karavana i kopitama konja. Sumrak se spuštao polako, bojeći nebo u krvavo crvene i pepeljaste nijanse. Kraljević Marko jahao je sam, bez pratnje i bez pjesme, što je bilo rijetko za junaka čije je ime obično pratila buka i slava. Njegov konj, Šarac, osjećao je težinu dana, ali je i dalje hodao sigurno, kao da poznaje put bolje od samog drumara. Marko je gledao pred sebe, zamišljen. Vijesti koje je čuo u posljednjem selu nisu mu davale mira — novi aga je zavladao krajem, nameti su se umnožili, a narod je šutio iz straha. Šutnja je Marka uvijek više brinula od pobune. Kod starog hrasta, gdje se drum račvao, Marko ugleda dim koji se dizao nisko iznad tla. Znak ognjišta ili nevolje — često je razlika bila tanka. Privukao je Šarca bliže i ubrzo ugledao skupinu ljudi: trgovce, vezane i razoružane, oko kojih su stajali agini vojnici. Njihove sablje presijavale su se u posljednjem svjetlu dana. Na sredini, na niskom kamenu, sjedio je Aga. Bio je to čovjek srednjih godina, uredne brade i mirnog pogleda. Nije vikao niti mahao rukama; njegova zapovijed bila je tišina. Jednim pokretom ruke mogao je poslati čovjeka u tamnicu ili na vješala. Marko je osjetio kako mu se u grudima budi stari nemir — onaj koji ga je uvijek vodio ka nevolji, ali i ka pravdi. „Ko si ti što staješ na moj drum?“ upita Aga mirnim glasom, prije nego što je Marko išta rekao. „Drum nije ničiji,“ odgovori Marko, silazeći s konja. „Kao ni zemlja po kojoj hodaš.“ Aga ga je pažljivo odmjerio. U njegovom pogledu nije bilo straha, ali se pojavila iskra prepoznavanja. „Ako si ti onaj Marko o kojem se pjeva,“ reče tiho, „onda si došao u kraj gdje pjesme brzo utihnu.“ Marko se blago nasmiješio, ali mu je ruka ostala blizu mača. Između njih je lebdjela napetost, teška poput olovnog oblaka. Narod je zadržavao dah, ne znajući da li svjedoči početku krvoprolića ili nečemu mnogo opasnijem — razgovoru dvojice ljudi koji vjeruju da su u pravu. Noć je u tom trenutku konačno pala, a s njom i osjećaj da se sudbina već pokrenula, bez mogućnosti da se zaustavi.

— End of Chapter 1 —

Use ← → arrow keys to navigate