Vatra je gorjela tiho između njih, a varnice su se dizale prema noći kao da nose neizgovorene misli. Agini vojnici povukli su se nekoliko koraka unazad, ali su i dalje držali ruke na oružju. Marko je stajao uspravno, širokih ramena, kao stijena koja se ne da pomjeriti ni riječju ni prijetnjom.

„Pusti ljude,“ reče Marko napokon. „Njihov teret nije vrijedan krvi.“

Aga se blago nasmiješio, gotovo s poštovanjem. „Ti govoriš o krvi, a tvoje ime je njome ispisano,“ odgovori. „Ovi ljudi duguju porez. Zakon je jasan.“

„Zakon koji se kupuje strahom nije zakon,“ reče Marko. „To je pljačka.“

Tišina se rastegnu među njima. Aga ustade s kamena i priđe korak bliže vatri. Plamen mu obasja lice, otkrivajući bore čovjeka koji je mnogo vidio i malo vjerovao.

„Narod ne treba junake,“ reče Aga mirno. „Treba red. A red se ne gradi pjesmom.“

Marko ga pogleda pravo u oči. „Bez pjesme, red se pretvara u tamnicu.“

U tom trenutku jedan od trgovaca kleknu. „Gospodaru,“ promuca, „nemamo više. Djeca su gladna.“

Aga ne spusti pogled. Samo podiže ruku. Vojnici zategnu korak naprijed.

Marko tada položi ruku na dršku mača.

„Ako padne i jedna glava,“ reče tiho, ali glas mu se prolomi noći, „ova planina će zapamtiti tvoje ime kao kletvu.“

Aga ga je dugo posmatrao. Zatim spusti ruku.

„Pusti ih,“ zapovijedi.

Vojnici, vidno nezadovoljni, prerezaše užad. Trgovci se razbježaše niz drum, zahvaljujući se i plačući. Kad su nestali u mraku, ostadoše samo Marko, Aga i vatra koja je polako gasnula.

„Ovo nije kraj,“ reče Aga. „Ti i ja ćemo se opet sresti.“

Marko klimnu. „Znam.“

Dvojica ljudi, svaki uvjeren u svoju istinu, razdvojiše se u noći. A drum, nijemi svjedok, ostade da pamti da je te večeri prolivena ne krv — već odluka.